Danas sam se jedva digo iz kreveta. Glava ‘ko balon, oči kao sarme, sparina tuče, a sve posljedica jučerašnjeg višesatnog puta iz Beča po najjačem suncu. Yea baby. Sa članovima udruge Dugave Wireless i Zabok Wireless, a sve ispred HRFreeNeta bio sam na druženju sa članovima FunkFeuer wireless zajednice iz Austrije. Priključili su nam se i core developeri OLPC Austria projektnog teama. Bilo je do jaja. Evo kako je krenulo. Prvo smo u subotu u Dugavama navalili na bankomate i mjenjačnicu, a zatim se nacrtali ispred šoferovog prijevoznog sredstva. Put do granice bio je mila majka. Po putu smo naletili na ekipu iz Zabok Wireless pa smo u strašno velikoj kolini krenuli dalje. Iskreno, mislio sam da će nas ići puno više. Dva tjedna prije puta pola Hrvatske je govorilo da svi idu, svi će bit slobodni, svi su već spakirali stvari i onda su par dana prije puta počeli shvaćat da im putovnice više ne vrijede. Krasnjecki! Ajde, u Sloveniju se može i osobnom iskaznicom, ali ako vas murija ulovi u Austriji zbog bilo čega…ode vi u zatvora. Anyway i tak se mi vidli sa Zabokčanima po putu…

Zatim smo se nastavili voziti. I tako vozimo se mi, vozimo, kad evo nas u Sloven…op, Austrija! Inače moram priznat da su u suprotnom smjeru prema Hrvatskoj bile kolone i po 10-15 km. Cijela Slovenija je jedno veliko usko grlo prema našoj državi.

U Beč smo stigli gladni, žedni i puni bežične radosti i veselja. Iako nismo znali kuda idemo i gdje ćemo doći, osmjeh na lice izmamio mi je Aaron Kaplan kada se pojavio od nikud i zaželio dobrodošlicu. Inače njega sam prvi put upoznao na IS4CWN ove godine u Washingtonu. Ne samo njega nego i Wolfgang Nagela i Andreasa. Sve same legende FunkFeuera. Ispucani od sunca navalili smo na frižider i hladnu cugu poput životinja. Wolfgang nije oklijevao već je izvukao roštilj ispod stola, napucao ga ispred zgrade i udri peć meso Svi su skočili odma vadit stolove i klupe van, mahalo se zastavama, odma muzika ovo ono ko da smo iz HRFreeNeta.

E, onda kad smo si fino pojeli krenulo je sa zajebancijom. Ni v’rit ni mimo nego odma ja na ‘male zelene’. Moram priznat da sam jako zainteresiran i nabrijan za razvoj tog projekta u Hrvatskoj (pa sam ga i pokrenuo kroz HRFreeNet), a kako je taj mali prijenosnik ustvari i kompletan mesh node, činjenica je da je spoj OLPC projekta i Wireless udruga jednostavno genijalna i nezaobilazna stvar koja ni ne može ispasti drugačije nego tako kako je, a ukoliko se isti spoj nadoveže na razvoj wireless mesh projekta u Hrvatskoj… wireless bi mogao dobiti jedno novo značenje u Hrvatskoj.

Lijepo smo se proveli i u obilasku mrežnih čvorova. Jedva sam dočekao da zagrebem po crijepovima Bečkih stambenih zgrada Nisu baš pristupačne kao naše u Dugavama, ali izazov je time veći.

Podrum im je jednako pa možda čak i bolje posložen. Optika uredno ulazi u zgradu, rackova, routera i servera imaju više nego bilo koji manji ili srednje veliki ISP u Hrvatskoj, a izvedba je vrlo profesionalna. E, tako je završilo prvo poglavlje našeg obilaska po podrumima i krovovima te smo se zaputili prema hostelu. O, da. To je priča vikenda. Do hostela ima 10 min vožnje, a u prvoj rundi našli smo ga za 20 min. Lijepo smo se prijavili na recepciji iako nam se cura koja je tamo radila doslovno smijala u facu cijelo vrijeme što je izgledalo vrlo glupo i izazivalo neugodnost, ali ajd…. Zajebancija je krenula kada smo si trebali otić po plahte i samostalno pripremit krevete za spavanje. Prije nego što smo krenuli po njih cura je rekla: “There is no sheets (shits) on the bed” To smo prasnuli u smjeh sjetivši se Italijana s Malte. But I wanna sheet (shit) on my bed
Dogovor je bio da se nađemo sa ekipom oko 21:00 pa smo frajerski krenuli iz hostela u 20:45 je, bože moj, treba nam 10 min do tamo ili maksimalno 15 pa čak i da fulamo ulicu. Tamo smo došli u 23:45 Murphyjev zakon kaže da ako postoji i najmanja šansa da ćeš se izgubiti u Beču, onda ćeš se i izgubiti. Ne, nismo se mi zgubili…ustvari smo samo “razgledavali grad” Večer je prošla u zajebanciji, druženju, prezentacijama o OLPC-u i td.

Nije to sve. Idući dan smo opet išli u grad, ali pješice i to još na drugu stranu grada koju još nismo upoznali. Krenuli smo u grad u 10:00 ujutro i računali da ćemo se vratiti kroz pola sata. Mda, vratili smo se u 13:20 Ne, nismo se izgubili…samo smo upoznavali i taj dio grada
Šećer na kraju, pogled iz sobe hostela na grad vrijedan svakog Eura…

Evo malo Beča